znacaj i potreba tumacenja kur`ana

(TEFSIRAPRAVILNO RAZUMIJEVANJE KUR’ANA I NAUCNO UTEMELJENA INTERPRETACIJA NJEGOVE MISLI - POTREBA I DUŽNOST SVAKE GENERACIJE (3)

Sve naucne discipline ’ulumul-Kur’ana koje su razradene u ranije spomenutim djelima nedvojbeno su potrebne za pravilno tumacenje Kur’ana i interpretaciju njegove misli. Te discipline su ustanovljene kao zaštita od pogrešnog tumacenja Knjige koja je:

a) Rijec Allaha, dž.š, Gospodara svjetova,

b) Njegova posljednja Objava ljudskome rodu, te kruna i pecat svim ranijim Objavama,

c) nadnaravna (mu’džiza) po svome jeziku i sadržaju, strukturi i stilu,

d) kompetentna da ljudima otkrije pravi smisao njihovog postojanja na ovom svijetu, kao i da im ponudi istinska rješenja za njihove probleme, i udovolji njihovim potrebama, te tako ostvari njihovu srecu i na ovom i na buducem svijetu,

e) i konacno,to je Knjiga za koju Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s, kaže:”U Kur’anu je izviješce o onom što je bilo prije vas i vijesti o onom što ce biti poslije vas. U Kur’anu su presude za vaše sporove. Kur’an je govor koji rastavlja istinu od neistine, lakrdija on nikakva nije. Koji silnik ga napusti Allah ce ga uništiti, a ko bude tražio uputu izvan njega, Allah ce ga u zabludi ostaviti. Kur’an je cvrsta Allahova spona, i mudra opomena, on je pravi put. Njega strasti ne mogu iskriviti, niti ga jezici mogu izmijeniti. Ucenjaci se od njega ne mogu nikada zasititi, niti on zastarijeva s tim što se mnogo ponavlja. Njegove tajne se ne iscrpljuju, i što se više uci on biva sve svježiji i interesantniji...”

Nema ni najmanje sumnje da je pravilno razumijevanje i tumacenje Knjige koja ima navedeni znacaj, nešto što je od vrhunske važnosti za svaku generaciju muslimana. U vezi s tim postoji konsenzus islamskih ucenjaka (el-’idžma’) koji eksplicite naglašava da je bavljenje tefsirom, tj. tumacenje Kur’ana, spada u kategoriju farza - stroge vjerske dužnosti svakoj generaciji muslimana. U daljem razjašnjenju tog konsenzusa navodi se da je bavljenje tefsirom farzi-kifajet, tj. stroga dužnost, koju kad izvrši jedna skupina vjernika spada obaveza sa ostalih, inace bi svi bili griješni i odgovorni.

Iz navedenog slijedi da uvijek mora biti ljudi koji ce se baviti ovom naukom, u protivnom bi sav ummet bio griješan i odgovoran pred Allahom dž.š.
Potreba za tumacenjem i komentarisanjem knjiga, opcenito gledano, javlja se iz sljedecih razloga:

1. S obzirom na obrazovanje autora i njegov stil pisanja koji je gotovo kod svih ljudi razlicit, nastaje i razlicito shvatanje i razumijevanje napisane knjige. Tako inteligentan i visokoobrazovan autor o nekoj temi piše obicno visokim stilom, koji nije u stanju da shvati covjek obicne ili niske naobrazbe, te se usljed toga ukaže potreba za komentarisanjem doticnog djela, a cilj tom tumacenju je da se neke stvari u toj visokim stilom napisanoj knjizi, objasne na popularan nacin, kako bi i publika s prosjecnom naobrazbom ispravno shvatila njeno znacenje. I ukoliko tom komentatoru ne uspije da sve stavove objasni u dovoljnoj mjeri, pojavi se i drugi komentator, pa se tako dogodi da jedna knjiga ima i više tumaca, koji se, s obzirom na svoju naobrazbu i razlicitost pogleda na pojedine probleme, u mnogo cemu razilaze.

2. Autor jedne knjige, mjereci publiku kojoj je knjiga namijenjena prema svojim intelektualnim mogucnostima uglavnom piše i izražava se tako da sve izlaže u najkracim crtama, izbjegavajuci opširnije pisanje, usljed cega kod citalacke publike nastaju praznine, što rezultira nerazumijevanjem pravog znacenja i smisla, pa se ukazuje potreba za komentarom koji ce takva mjesta opširnije razjasniti.

3. Jedan govor može se upotrijebiti u svom pravom i prenesenom znacenju, a može se dogoditi da jedna rijec ima više znacenja,usljed cega publika, zbog svoje površnosti i ogranicenosti, nije u stanju da shvati da li je govor upotrebljen u pravom ili prenesenom znacenju, i kakvo konkretno znacenje treba dati višeznacnoj rijeci. Da bi se znao odgovor na ovu i slicnu problematiku, potreban je komentar koji ce to naucno obraditi i objasniti. Kada do takvih pojava dolazi u govoru i pisanju obicnih ljudi i smrtnika, šta onda reci za govor Onoga koji je vjecan i besmrtan, te koji je pun mudrosti i savršenog morala.

Ako se ima u vidu i cinjenica da vrijeme i sredina u kojoj covjek živi uveliko uticu na formiranje njegove licnosti, mentaliteta i oblikovanje nacina poimanja i razumijevanja odredenih stvari, onda je potpuno jasna potreba da se ljudima, u svim vremenima i svim sredinama, tumaci i prezentira Kur’an na nacin i jezikom koji oni najbolje razumiju.

Slavni i neprikosnoveni komentator Kur’ana, Abdullah b. Abbas r.a, kazao je komentarišuci 269. ajet sure El-Bekare: 'On (Allah dž.š.) daje mudrost onome kome hoce, a onaj kome je mudrost darovana,darovano mu je neizmjerno dobro,'
“U ovom ajetu pod “mudrošcu” (el-hikme) misli se na tumacenje Kur’ana (tj.poznavanje disciplina koje su za to potrebne, poput: nasih i mensuh ajeta, muhkem i mutešabih, halal i haram i dr.).”
U tekstualnoj evidenciji Kur’ana na više mjesta spominje se da je Allah, dž.š, objavio Kur’an da bi ljudi o ajetima njegovim razmišljali. ”A zašto oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci!?”/sura 'Muhammed', 24/

”Zašto oni ne razmišljaju o Kur’anu. Da je od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrjecnosti”. /sura 'En-Nisa',82
“Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o rijecima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.”/sura Sad,29/
Ovi ajeti sasvim jasno ukazuju na to da je Kur’an objavljen da bi ljudi o njemu razmišljali. A razmišljanje o Kur’anu bez razumijevanja njegovih znacenja i sadržaja nije moguce. Pravilno razumijevanje i shvatanje kur’anskih znacenja ostvaruje se jedino putem tefsira. Dakle, tefsir je put ili kljuc kojim se otvaraju riznice i bogatstva Kur’ana, knjige koja je objavljena radi upute ljudi i njihovog izbavljenja iz zablude i stranputice.

I, konacno, ako želimo da znamo kolika je naša (vjernicka) potreba za tefsirom, onda, svakako, treba pogledati u živote ashaba, drugova Božijeg poslanika s.a.v.s., i razmišljati o njihovom odnosu prema Kur’anu i razumijevanju Kur'ana. Vec smo ranije istakli da su ashabi vecinom bili cistokrvni Arapi, koji su odlicno razumijevali jezik na kojem je objavljen Kur’an. Ali, i pored toga, oni su od Poslanika, s.a.v.s, tražili razjašnjenje bilo kakve eventualne nejasnoce prilikom razumijevanja kur’anskog teksta. Tako su požurili da upitaju Poslanika a.s. za tefsir 82. ajeta sure 'El-En’am', u kojem stoji: ”Bice sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s nikakvom nepravdom (zulumom) ne miješaju,oni ce biti na pravom putu...”
Naime, ovaj ajet je, kada je bio objavljen, zabrinuo mnoge ashabe, jer im je njegovo znacenje teško palo. Upitali su Poslanika, a.s: ”A ko od nas nije ucinio nikakvu nepravdu?, na što im je on dao pravi tefsir i komentar ovog ajeta, objasnivši da je nepravda (zulm) koja je spomenuta u ajetu, u stvari mnogoboštvo (širk). Za takav komentar, Poslanik, s.a.v.s, pozvao se na 14. ajet sure 'Lukman', gdje mudri Lukman savjetuje svog sina: ”O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, doista, nepravda velika.”

Ili, jedan drugi primjer, a tice se komentara 8. ajeta sure 'El-Inšikak', gdje se govori o polaganju racuna na buducem svijetu, pa se kaže: ”Onaj kome bude knjiga njegova u desnu ruku njegovu data, lahko ce racun položiti.”
Poslanik, a.s, je u jednoj ranijoj zgodi rekao “da ce svako onaj ko bude polagao racun na Sudnjem danu biti kažnjen”.

Kada je objavljen ovaj ajet u suri 'El-Inšikak' h.Aiša, majka pravovjernih, pitala je Poslanika, a.s, o tom “polaganju racuna” o kojem se govori u ajetu, na što je on objasnio da se radi o “prikazivanju covjekovih djela, a ne o raspravljanju o njima, jer svako s kim bude raspravljano o njegovim postupcima bice kažnjen.”
Ovo su samo neki primjeri požrtvovanosti ashaba kada je u pitanju razumijevane Kur’ana. Neka nam oni budu svijetli uzor u našem odnosu prema Kur’anu.

UMJESTO ZAKLJUCKA:

Kur’an je objavljen u sredini koja je dobro razumijevala jezik na kojem je objavljen. Poznati kao govornici koji su umjeli veoma rjecito i stilski lijepo da se izražavaju, i kao ljudi koji su u raznim prilikama, bez ikakve pripreme, znali da ispjevavaju citave kaside, prvi muslimani su odlicno razumijevali jezik i stil Kur’ana. Ali i pored toga oni su - s obzirom na to da su bili fascinirani snagom i bogatstvom takvog jezika i stila, i da im je bilo veoma stalo da pravilno razumiju znacenje Kur’ana, kako bi sretno živjeli u skladu sa njegovim principima i porukama - za sve eventualne poteškoce i najasnoce u razumijevanju kur’anskog teksta, direktno se obracali Poslaniku, s.a.v.s, koji je, u sklopu svoje poslanicke misije, zadužen da ljudima objasni ono što im se od

Gospodara njihova objavljuje.

Tako je prvi komentator Kur’ana bio licno Allahov poslanik, s.a.v.s, ciji tefsir s obzirom na realnost tadašnjeg povijesnog trenutka nije imao potrebu da, kao što je to slucaj sa tefsirima koji ce kasnije nastati, objašnjava i razraduje svaku rijec ili svaki kur'anski ajet. Akcenat Poslanikovog, s.a.v.s, tefsira nije bio na njegovoj teoretskoj razradi, vec na prakticnoj primjeni, jer citav njegov život i ponašanje ustvari je prakticni tefsir i primjena kur’anskih normi i principa. Zato je Aiša r.a. kada je bila upitana za njegov ahlak (cud, ponašanje), rekla: ”Njegov ahlak bio je Kur’an.”
Jacanjem i širenjem islamske države u islam su prelazili citavi narodi, kojima arapski jezik nije bio maternji. S obzirom na to da su oni svojim prelaskom u islam donosili i mnoge obicaje, shvatanja i filozofije iz svojih ranijih kulturno-civilizacijskih krugova, potreba za tumacenjem Kur’ana i razradom njegove misli bivala je sve intenzivnija. Susret islama sa drugim kulturama i civilizacijama rezultirao je i time da tumacenje Kur’ana, nakon što je bilo cisto tradicionalnog tipa, zadobije i druge (racionalne) komponente.

Islamski znanstvenici su veoma rano uocili da je za pravilno tumacenje Kur’ana i validnu interpretaciju njegove misli potrebno, pored ispravnog ubjedenja, ciste nakane i nepristrasnosti, da osoba koja hoce da komentariše Kur’an dobro savlada citav niz naucnih disciplina iz razlicitih oblasti.Te discipline su kasnije nazvane strucnim terminom “ulumul-Kur’an”, a ustanovljene su kao zaštita od pogrešnog tumacenja Knjige koja je posljednja Allahova objava ljudskom rodu.

U definicijama kojima su islamski znanstvenici pokušali definirati tefsir, gotovo uvijek se naglašava neminovnost dobrog ovladavanja tim disciplinama. Tako smo u zakljucnoj definiciji istakli da je “tefsir - nauka koja istražuje Kur’an casni s ciljem otkrivanja znacenja koje Allah, dž.š, želi iskazati u svojoj Knjizi, a sve to u sklopu ljudskih mogucnosti i nakon ostvarenja svih šartova (uslova, uvjeta) koji su neminovno potrebni da se ostvare u osobi koja hoce da komentariše Kur’an.”
U kratkom historijskom pregledu djela koja su nastala u domeni ’ulumul-Kur’ana vidjeli smo koliko je Kur’an tokom historije zaokupljao ljudsku pažnju i interesovanje, a naslovi koje smo spomenuli samo su kap u moru djela koja tretiraju razlicite aspekte Kur’ana.

Polazeci sa stanovišta da je bavljenje tefsirom u kategoriji dužnosti koje su farzi-kifajet, o cemu postoji konsenzus islamskih ucenjaka, svaka generacija muslimana mora dati svoj doprinos u razradi kur’anske misli, ukoliko želi da živi u duhu kur’anskih normi i principa i da u njima traži rješenja za pitanja i probleme koje joj život postavlja.

Shodno tome, potreba i dužnost današnjih generacija muslimana je da, u svjetlu Kur’ana i njegovih univerzalnih principa, traže odgovore i rješenja za pitanja koja postavlja savremeni nacin življenja, što zahtijeva, prije svega, veliku pažnju i interesovanje koje moraju posvetiti posljednjoj Allahovoj, dž.š, objavi, Kur’ani-kerimu. Razni aspekti Kur’ana (moralni, naucni, sociološki, pedagoški, ekonomski, politicki i drugi) moraju biti prezentirani metodologijom i jezikom koji razumije covjek današnjice. To je dužnost i obaveza današnjih generacija muslimana diljem svijeta, a pogotovo onih medu njima koji su obrazovaniji i prosvjeceniji.

U našim prilikama potrebno je djelovati u dva smjera:

1. Okoristiti se dosadašnjim saznanjima i ostvarenjima koja su postigli muslimanski znanstvenici širom svijeta u oblasti tefsira i kur’anskih znanosti, prevodenjem njihovih djela na bosanski jezik.

2. Potrebno je da naši alimi intenziviraju svoj doprinos u domenu afirmiranja kur’anskih vrijednosti i principa na našim prostorima, s tim što ce napisati, bilo timski bilo pojedinacno (iako je timski rad preporucljiviji i uspješniji), jedan tefsir, komentar Kur’ana na bosanskom jeziku. Takav tefsir ce udovoljiti dvjema nasušnim potrebama:

a) potrebi da se ostane u okvirima našeg tradicionalnog ehlu-sunnetskog ucenja, i u toj formi imace potpunu validnost i utemeljenost;

b) u isto vrijeme bice blizak i prihvatljiv mentalitetu našeg covjeka i odgovarati prilikama bošnjackog miljea. Naša braca u vjeri koji nisu Arapi, poput Turaka, Maležana, Indonežana, Pakistanaca i drugih, uveliko su se posvetili realizaciji takvih ciljeva i na tom putu postigli, doista, znacajne rezultate. Neka Allah, dž.š, pomogne sve napore i nastojanja onih koji ce, i na našim prostorima, djelovati u tom pravcu.